JAGODA KLJAIĆ: "RASCVJETANA TRPEZA" ("Presing", Mladenovac, 2014.)

U izdanju mladenovačkog Presinga upravo je štampana knjiga kratkih priča Jagode Kljaić, autorke iz Gline (Hrvatska). Posle zbirke priča "Pjesma za korzo - Glinski spomenar" ("Plejada" Zagreb, 2012.) i zbirke pesama "Pepeo na pragu" ("Biakova" Zagreb, 2014.), pred čitaocima je njen novi pripovedački biser - "Rascvjetana trpeza" za koji je zadovoljstvo bilo pisati recenziju.

U VELIČANSTVENOSTI GOLOG ŽIVOTA 
(JAGODA KLJAIĆ: „Rascvjetana trpeza“)

„Jedino važno i sigurno je borba za opstanak,

goli život u svoj svojoj jednostavnosti i veličanstvenosti.

Prelasci preko svih prepreka, podizanje iz nemogućih situacija,

ponovno ustajanje na noge, uvijek u jatu, ali, zapravo, sam.“

            Čitajući trideset šest kratkih priča Jagode Kljaić, skupljenih u zbirku „Rascvjetana trpeza“, iščekivala sam odgovor, u rečenici ili dve, o svrsi, cilju i nameri ove vrsne autorke kratke proze koje nam ovom knjigom želi pokazati. Bolju rečenicu od gornje nisam mogla naći.

            Čitaocu sklonom da u literaturu „beži“ od života i njegovih problema, ili da u literaturi traži na delikatan način saopštene po(r)uke o životu, prvi susret sa „Rascvjetanom trpezom“ može da bude svojevrsno iznenađenje, jer toga načina kod Jagode Kljaić nema, bar ne vidljivog „na prvu“. Uleteće čitalac, ophrvan svojom svakodnevicom i problemima koje ona nosi, u jedan isti takav, ili sličan svet junaka ove knjige i, ako se od surovosti toga sveta ne uplaši, ako mu ne bude dovoljna uteha što će među likovima pronaći  sapatnike, kao i to što su te muke (ali i veličanstvenost!) golog života ipak nekih drugih, izmaštanih ljudi, a ne njegove lične, dakle, ako hrabro nastavi da plovi tom književnom stvarnošću ili prilično stvarnom imaginacijom, vrlo brzo će otkriti sve njene čari. I usput dobiti odgovore na brojna pitanja.

            Podelivši svoje priče u četiri ciklusa kojima daje imena boja, autorka zapravo ima nekoliko tematskih opredeljenja – bračni (porodični) život, prijateljstvo, nostalgičnost za predelima i ljudima i životne padove (i ustajanja). O kojoj god od nabrojanih stvari da pripoveda, ona to čini surovo direktno, bez previše opisa, bez previše dijaloga, bez objašnjavanja, bez opravdavanja. Bez ovoga poslednjeg  pogotovo. Pušta pripovedačica da život teče kuda je i kako naumio, ona je tu da veštim zahvatima uhvati njegove najvažnije impulse, zvukove i boje i, najzad, poruke. Ali te poruke neće ona servirati, kao na tacni, čitaocu, međutim zahvaljujući njenom lucidnom posmatračkom oku, i još lucidnijem peru, čitalac će do željenih pouka doći sam, i to naoko lako, mada ne bez izvesne količine gorčine ili bola.

            Pišući naizgled o prevari, autorka zapravo piše o ljubavi; govoreći o interesu koji je, kao pošast, zavladao među ljudima, ona ipak govori o pravom prijateljstvu; kad se žali na bolest i nemoć, zapravo joj je na umu zdravlje i snaga; kad svedoči o nekom gubitku ili nevolji, ona upire pogled negde dalje i više gde će sagledati i prolaznost i sićušnost svih zala, a zapamtiti samo ono što svetli i hrabri,  bilo to sećanje na stari, vekovni dud u porti Pećke patrijaršije ili ćupriju na Drini Mehmed-paše Sokolovića. Ako do nekih davnih (i divnih!) predela ne može ponovo da se stigne, kao da poručuje ona, može da ih se seća, ako do nekog cilja, skučeni omeđenošću golog života, ne možemo realno, možemo to u mašti. Ako ne može da se trči, može da puzi... Ali je važno da se ne posustane.

            Životnost likova, skiciranih tek u po par pripovedačkih poteza – u nekoliko razmenjenih rečenica, ili čak i bez njih, nego oživotvorenih grimasom, odelom, pokretom tela ili načinom na koji ćute – najveća je vrednost ove zbirke. A paleta tih likova je široka – od napaćenih, neshvaćenih duša željnih ljubavi, preko skorojevićkih naravi, pa do suptilnih i duhovnih, onih koji poznaju tajnu života. I opstaju oni, takvi, jedni kraj drugih, u ovoj zbirci sasvim nesmetano, jer autorka ima za svakoga od njih i mesto i opravdanje zašto je tu. A tu su svi oni jer su pozvani, kao na gozbu, za tu veličanstvenu „rascvjetanu“ trpezu, da, svako svojim delom, dâ boju, miris i ukus tom slavlju. U to ime, pozvani su na okup i, sada granicama razdvojeni, a nekad tako bliski predeli – od Plitvičkih jezera, preko autorkine rodne Gline, pa sve do Ohrida. Na okup autorka saziva sve drage ljude, sa njihovim malim ili velikim sudbinskim pričama, ali na okup ona zove i jezikom,  ne jednom koristeći sve lokalne (regionalne!) termine za jednu istu reč, pokušavajući da kaže kako, uprkos nedavno nastalim podelama na ovim prostorima, nismo daleko jedni od drugih, ni prostorno, ni emocijom, pa tako ni jezikom.

            Inače je jezik, njegovo bogatstvo i moć, ono što Jagodu Kljaić neretko fascinira toliko da se vrlo često, koristeći za priču ma kakav događaj kao okvir, ona zapravo divi jeziku i njegovoj višeznačnosti, pa ćemo tako u priči „Bazanjem u bećarenje“ otkriti sve moguće sinonime i homonime za pojave o kojima piše i uživati u skoro poetskom nadahnuću ove priče dok čitamo o bazaru i pazaru, o bazanju i pazarenju, o zabasavanju koje nikako nije isto što i odbazavanje...

            Bilo da se narator ili likovi kratkih priča Jagode Kljaić na život ljute, bilo da se u svojoj seti i nostalgičnosti često osećaju nemoćnim pred prohujalim vremenom, bilo da osećaju strah pred sadašnjim (i budućim) nesigurnim danima, ono što hrabri, što ostavlja osmeh, jeste poruka o neposustajanju na tom putu. Čak i onda kada, kao u priči „Pismo prijatelju“  život udesi da vas iz salonki od zmijske kože baci u prevelike cokule u kojima ćete godinama nezgrapno hodati, ali – hodati. I možda, jednom, ipak uvideti da iz njih ponovo možete da se „podignete“ na štikle. A ako se to i ne dogodi, bar ste hodali, niste stali, ni posustali, jer to je jedini greh koji ni sebi, ni svom naratoru, ni junacima, ne bi oprostila autorka ovih malih-velikih priča. A verovatno ni čitaocima.

U Beogradu, 24. juna 2014. godine

Todora Škoro

______________________________________

NIJE  DUD  ČOVJEK

Jagoda Kljaić

Kao dijete koje malo zna, upitah: kakve su to narančaste cijevi u zemlji. I odmah se posramih, al' bilo je kasno. Stablo se malo zdrma, zahuči mrtva krošnja, cijevi se zavitlaše u visinu, zemlja se nadiže oko grotla po neravnoj liniji, to je ono korijenje koje se nije dalo istrgnuti i, bijaše to smrtna agonija. Staroga duda u dnu dvorišta, koga su ranile granate, a dokrajčilo nevrijeme, orkan, pijavica. U minuti. Samo koliko mu je trebalo da se svom visinom uzduž izvali, preko plota i presala, u voćar, između rane i kasne jabuke. Svjesno izbjegavajući čatrnju, šajer, šupu. Da ne napravi domaćinu štetu, nije mu to ni želja ni cilj. Nije dud čovjek, pa da gleda kako bi se osvetio, vratio milo za drago.

A trebali su se izleći pilići, bar desetak, uredno je kvočka ležala na jajima tri sedmice, već su počeli kljucati opnu kako bi napravili izlaz, kadli nevrijeme, grmljavina. Nije dugo trajalo, ali dovoljno za neizlegle piliće. Koje majka - kokoš nije napustila, ni po cijenu da je samu udari grom. Odavno su gazdarice čule od svojih baba da se pilići neće izleći ako grmi. Umru li od straha, crknu li od onoga što pomalo već vide u vanjskome svijetu, uginu li od nevremenskih strujanja i valova, snaje ne znaju, samo se rastuže, jer, pipice neće trčkarati po dvorištu. Tako je bilo i onoga popodneva kad je dud istrgnut iz svoga velikoga gnijezda, a iz dvanaest jaja izleglo se samo dvoje šarenkastih pilića. Il' su bili najhrabriji, il' su bili zaštićeni tijelima onih već mrtvih, kao poneki srećković u ratnom pohodu, ljudskome, ubijanja, mučenja, masakriranja.

- Ne može prestupna godina biti dobra, jednostavno konstatira baba Maca. Zato se

osamdesetogodišnjakinja ne čudi izvaljenom dudu i neizleglim pilićima. – Tek je pola godine isteklo - crna je njena prognoza.

Za divno čudo, svi se čudom čude, naiđe cijelo selo, neko prije, drugi će kasnije, sami ili s komšijom, i ne jave se domaćinu, samo prođu pored šteneta koje mirno dremucka, možda je i njega uhvatio strah, pa sretno što je salaukovina prošla, priđu ležećem dudu, odmjeravaju koliko je u'vatio dvorišta, a koliko voćara, procjenjuju koja je to morala biti brzina u sekundi kad ga je uspjela iščupati s korijenjem.

Domaćica mirna, sve je ona svoje dudove izgubila u ratu ili zbog rata. Kćer na početku, sina nakon završetka, nesretan slučaj i neizlječiva bolest, nisu ratna stradanja. Kao da netko smije pretpostavljati bi li njihovi životi tako došli kraju da nije bilo oružja i municije. Zna koliko su godina imali njeni pilići, ne zna koliko je ovom izvaljenom starcu, zatekla ga je kad se prije pedesetak udala u kuću.

Nekako je zadovoljna što je vjetar povukao baš ovo korijenje. Ipak ono ne urasta u crnicu skoro 750 godina, kao što je čula o jednom dudu. Šam – dudu, crnom dudu u porti Pećke patrijaršije, čiju je sadnicu donio arhiepiskop Sava Drugi iz Sirije, a na povratku iz Jeruzalema, te zasadio između 1263. i 1272. godine. Da bi do današnjega dana odolijevao vremenu i ljudima.

U seoskom dvorištu samo tužni mir. Bez duda, staroga i mladoga, bez pilića i kvočke.

Jagoda Kljaić

(Jedna od priča iz "Rasvjetane trpeze")