понедељак, 25. јул 2011.

EKO ZA SVAKOGA


Piše: Todora Škoro

Pobeda tehnologije nad umetnošću? Mediokritetstva nad genijalnošču?Podilaženje masama ili samo hir velikog pisca? Tek, minulih dana dogodilo se da slavni italijanski i svetski romanopisac i filozof Umberto Eko svoje kultno delo „Ime ruže“, posle tri decenije od nastajanja izmeni, skrati, pojednostavi i tako osiromašeno ponudi svetskom tržištu na kome ona prva, potpuna i slavljena verzija romana živi u više od trideset miliona primeraka, na 47 svetskih jezika, oživljena i na platnu filmom koji je ako ne bolji, a ono bar uz rame pisanom izvoru.

Kako je saopšteno iz izdavačke kuće „Bompiani“, Umberto Eko je iz romana „ izbacio nerazumljive delove, skratio preduge opise, delove na latinskom, ali se suština i radnja romana nisu promenili...“. Izvesno ,tako će se dobiti „Eko za svakoga“, razumljiv, prijemčiv, jednostavan.

Ali – zašto?

Veliki umetnici obično nemaju svom delu (kad je jednom završeno i postalo poznato) šta ni da dodaju, a kamoli da oduzmu. A kad bi im neko drugi ( pa makar to bila deca u školama, koristeći „dajdžestirane“ verzije za potrebe lektire) činili, izvesno im ne bi bilo pravo. Sada, međutim, veliki pisac to čini sam, dobrovoljno, svojevoljno. Skraćuje i pojednostavljuje svoje delo, rizikujući da na sebe navuče odijum eruditske svetske javnosti.

Umbertu Eku milionski tiraži i veća slava nego što je već ima nisu potrebni. Nije mu potrebno ni da se dodvorava masama čiji intelektualni dometi sežu tek do internet-izdanja čega-god ( a originalna verzija roman „Ime ruže“ u tom smislu baš i nije pogodna). Ostaje onda da je ovaj čin velikog Eka čisti hir, ali i hir iza sebe mora da ima neke razloge. Jedan od njih bi mogao da bude, ne podilaženje, nego bacanje u lice rukavice svetskom mediokritetstvu, tako vidnom u ovoj digitalizovanoj eri, gde se živi na brzinu, gde je sve instant, površno, lažno, gde se ima vremena samo za lagane sadržaje... Možda, možda bi to mogao da bude razlog. Da je osamdesetogodišnji Eko tako hteo da osrednjim umovima ponudi prihvatljivu za njih varijantu, da ih nasamari, kao kad se u igri sa detetom, dete ustvari nauči mnogim stvarima, a da to i ne primeti. Sociološki, i dalekosežno, to bi mu bilo ubeleženo kao veliki plus. Međutim, sa čisto umetničkog stanovišta, ovaj čin teško da ima opravdanja jer će u bibliografiji velikog pisca, osim one značajne, objavljene 1980. godine i širom sveta slavljene knjige „Ime ruže“ stajati i ova „osakaćena“. Ili je veliki majstor pera i misli zaista uspeo da i u ovoj novoj verziji stvori umetničko delo ispod koga ga nije bilo stid da se potpiše?

U svakom slučaju, stvoren je presedan koji bi trebalo to i da ostane. Zbog umetnosti,

_____________________________

9 коментара:

  1. I sama sam se začudila kad sam ovu vest pre par dana čula. Pozadina je očigledno negde u Ekovim zaigranim ego-igricama moći(bez ikakvog omalovažavanja velikog pisca), sa kojima se uz starost možda teško bori. Strah od smrti ume da se vešto poigra i sa najvećim umovima.

    Ne bih želela da ovo moje razmišljanje zvuči drsko. Jer svaki mogući razlog uvek će voditi prema večitoj, u čoveku prisutnoj, nesvesnoj moći i nadmoći Erosa nad Tanatosom.

    Pozdrav

    ОдговориИзбриши
  2. Eh, da dodam još jednu, da ne ispadne neravnoteža. Eros i Tanatos su međusobnoj borbi uvek, pa čak i kad želja za životom nadvlada, u pozadini se ovaj drugi slatko smeje. Život je čudo...

    ОдговориИзбриши
  3. Draga Todora, uz svo dužno poštovanje, Ti živiš u knjigama.Uopšte me ne čudi da je Umberto Eko skratio svoje kapitalno delo. Kao pragmatičan čovek, ide u korak sa vremenom i publikom koja će radije čitati Rosamund Pilčer ili Noru Roberts, nego da se "smara" čitajući o monasima u srednjem veku.Sem toga knjiga je uvrštena u program lektire za IV razred gimnazije, ako sam dobro obaveštena i ti misliš da će maturanti da čitaju 700 strana?! Žalosno je ali svuda u svetu je pomama za lakom literaturom, koja ne zahteva mentalni napor.Teško je čoveku da pravi više misaonih koraka da bi skopčao stvari. Nažalost prošlo je vreme Bolkonskog i Rostove, Karenjina je okarakterisana kao klasična sponzoruša a Glembajevi kao samit metuzalema....

    ОдговориИзбриши
  4. Draga Sfinga, i draga Alexandra! Izgleda da ste obe u pravu, sa svjim oprečnim stavovima... Ipak, malo mi je bliža ( i draža) opcija da umetnost mora da ostane iznad nekih profanih ( i profitabilnih) težnji, kako bi ostala to što jeste već vekovima. U protivnom, postaće kič i osrednjost, i nestaće. Pozdrav obema!

    ОдговориИзбриши
  5. Драга Тодоро!

    Ја сам дубоко увјерен да умјетност и даље остаје изнад „профаних (и профитабилних) тежњи“, са скраћеном верзијом Еко се већини „смије у брке“ и поручује јој да и за њих има једну поједностављену верзију... Са овом одлуком он спашава „малог човјека али и неписмену елиту“. Велики Еко је схватио да милионски тиражи не значе и милионску публику – многи га имају само у регалу (или га познају по филму)...

    ОдговориИзбриши
  6. Dragi Miroslave!
    Slažemo se u jednom: Eko se izgleda velikoj većini sveta ovim činom "smeje u brk"... Ali je nevolja u tome što ovim postupkom on to čini i istinskim poštovaocima svog izvornog dela, to najzad ćini i samom delu. Ako je na pragu svojih devetesetih poželeo da više ne bude elitistički nego populistički pisac, manje štete bi bilo da je napisao novo delo po meri uma današnje internet-populacije... Tebi pozdrav!

    ОдговориИзбриши
  7. Постоје само два разлога због којих је могу ова интервенција. Један је новац,који врти где бургија неће, и то не мислим на самог аутара него и на све који су укључени у уносној издавачкој индустрији која има задатак да потрошачу, а не читаоцу достави пред нос књигу за коју су сви чули и која обећава да може бити лако сажвакана као многи љубавни и крими романи који су некада штапани на рото папиру. Други разлог би могао бити да је аутор хтео да приближи своје дело и поруку коју оно носи широј популацији људи. (Или је ово био главни аргумент агента издавачке куће приликом убеђивања аутора да се стави још који милион долара у џеп?) Све у свему "није све готово кад готово све је", а људи док су живи могу да погеше, али могу и да се покају, једини стални и апсолутни је Бог од кога сви добијамо речи од којих једини и живимо.

    ОдговориИзбриши
  8. Poštovani Aleksandre, i nije moje (ni ičije, do Boga i vremena!) da sudi, to nisam želela ovim tekstom. On je tek izraz začuđenosti, neshvatanja, jednostavno zapitanost koji bi to razlozi mogli da budu da autor sam napravi potez koji će zamagliti veličinu njegovog dela. Jednom, napisala sam priču "Prokletstvo pisca bez lica" vođena istinom da autor svome delu, kad se ono jednom rodi - samo smeta! Bojim se da se to ovde dogodilo... Najzad, ima li pravo Eko da to radi? I - da li je "Ime ruže" i dalje njegovo čedo, ili je, posle tri decenije sopstvenog života, ono "svoje" ili svačije, više nego Ekovo? Vama pozdrav!

    ОдговориИзбриши