четвртак, 20. август 2009.

POJ



"Ne slušaj svoje ludo srce, ne slušaj!", ponavljala je sebi."Ni njegov glas ne slušaj, slušaj slavuja kako poje radostan!", molila je ona razumna onu sebe koja je drhtala, svesna njegovog prisustva, glasa, očiju, a nije ih gledala, ne.Oborena pogleda, lelujava, borila se protiv sebe, borio se u njenim ušima poj slavuja s njegovim glasom.A oba su se izvijala božanski. Njegov,u njenoj glavi, zvučao je jače,grešno odzvanjao...
Stisla bi uši, pobegla bi da je smela. Samo je stisla zube.
"Ne, ne osdećaj njegov miris, oseti miris đurđevka i jorgovana!", preklinjala je onu sebe, izdajnicu, raširenih nozdrva, koja nije želela da zna za opasnost. Ispleteni đurđevski venac na glavi i mirisi raznog poljskog cveća gubili su bitku sa njegovim mirisom, pomešanim mirisom mira i tamjana, i čiste muške kože u to đurđevsko jutro.
"Grešnice, grešnice, grešnice!", ponavljala je sebi onoj, nerazumnoj. Nikakvog odgovora nije bilo.
A tekao je i dalje poj. Jasno, čisto, kao što život teče svojim koritom. Slavujev i njegov poj, oba o radosti pojući, svaki na svoj način. A njeno srce je sa svakim novim tonom umiralo sve više.
Izdaše je i oči tad. Htedoše da se ispune njime, da se odlepe od hladnog mermernog poda i upiju ga svog.Visokog, uspravnog, zagledanog u nebo. Molila je svoje oči da joj ne čine to, proklinjala ih, izdajice.Zažmurila je jako, jako. Ali suza nađe put i kroz stisnute oči.
Slavuj utihnu. Čula je samo njegov glas koji zove da se priđe. Poput mesečara, prilazila je lagano, proklinjući sva svoja čula željna njega. Ali je morala to. Da priđe, da otme taj tren, da ga ponese u svoju večnost.
Priđe. Usnama dotače njegovu ruku. Usne vrele, drhtave, ali ruka ostade mirna.Podiže glavu, otvori oči, utopi se u blag, znani pogled, koji je obujmi ali u njemu ne beše prepoznavanja.
- Budi blagoslovena - reče. I pruži joj krst na celivanje.
U porti, ispod oraha, sedela je dugo. Nije je video kad je izlazio. Hitao je u susret ženi što ga je čekala.
- Kako je lepa popadija - reče neko.
Ona uzdahnu, s mukom ustade i krete nazad u svoj život.
Odnekud se ponovo oglasi slavuj.

5 коментара:

  1. Ima li veće tuge od neostvarene ljubavi? Ovde nije reč o grehu, već o dubokoj patnji i čežnji za ostvarenjem ljubavi. Lepo i duboko je opisana ta čežnja. Možda je moglo i bez nekih opštih, poznatih opisa (napr. miris poljskog cveća, poj slavuja...).

    ОдговориИзбриши
  2. Poj slavuja, nasuprot ( i uporedo) s njegovim, pojem liturgije, isto kao i njegov miris kože, suprotstavljen mirisu cveča... Atak na njena čula, mogućnost da izabere druga čulna opažanja, a ne ona koja se tiču njega. Ona ne odoleva. Zato tu stoje i slavuj, i poljsko cveće. Uf, ovako izgleda kad pisac mora da se objašnjava! Šalim se, možda je i moglo drukčije. Uvek može drukčije.
    Pozdrav!

    ОдговориИзбриши
  3. Joj, Todora, nisam mislila ovim komentom da te mučim da objašnjavaš...Razumela sam borbe i dvojbe junakinje. One i jesu srž ove priče. No, mislila sam da je način tj. stil kojim su prikazane mogao biti drugačiji. Hvala na trudu i izvini još jednom. Pozdrav, čitamo se!

    ОдговориИзбриши
  4. Evo i mene napokon da se oglasim.Citam,citam sve a stalno u raskoraku sa vremenom da prokomentarisem.Price su zaista predivne,u nekima sam se i pronasla.Ja recimo simboliku volim u pricama i takve mi price prijaju.Medjutim,tumacim je na svoj nacin i to nekad zna da zbuni autora ili sagovornika.I mislim da je to dobro-jer da svi isto mislimo zivot ne bi bio vatromet,nego sivilo i monotonija.
    Pozdrav!

    ОдговориИзбриши
  5. Ma, bez izvinjavanja, drage moje! Važno je da mi jedna drugoj činimo lepe trenutke. A Istina, Lepota i Umetnost ionako nikad nisu iste, zavise od očiju i duše koja ih upija. Veeeliki pozdrav velikim dušama Emo-serpici i Donni-K!

    ОдговориИзбриши