Mirišeš na jasmin kao da si kradom u bašti moga detinjstva iznikao. Bolna i opijena proklinjem vetar koji te je doneo, jer ne znam da li da se krijem kao devojčica ili da grlim te kao žena
Do prvog vetra kao do čistilišta trajem. Kao behar, kao nektar, kao pogled ukradeni. Krila su ruke moje i ne mogu da molim, da grlim, ni da tešim. Rođena da letim, slobodna, a prokleta, Eolova robinja daljinama hrlim.
Jutro mi je reklo da si bio noć i nevidelo i tama A nije znalo otkuda bol i beg u san Lažljivo, jutro je bilo obmana a istina ostajemo san, ti i ja sama
Stisnutih šaka i srca drhtava život grabim, ili on mene. Osvajam ga pa trošim. Vekovnim putem hodim kud mnogi su prošli, a opet neprohodnim. Bauljam i padam, ustajem i prema kraju hitam, što bliži njemu dalja je nada da otkriću stazu što u mir vodi.
Prezren se vraćam u polja opustela bremenita jaukom i kletvom mesto plodom. Skrušen kajanje sejem željan da oprost uberem nad grudom rodnom dok me u nedra svoja ne primi zanavek.
Strepim hoće li i ovog proleća boleti mirisi lipa i ljiljana ili će mi vetar neki novi behar doneti da opije me, da zavede me i neku drugu ruku da u njoj poznam tvoju i stisnem je.
U ime oca i sina svog, na pragu rodnom, oronulom, ja, nedostojan raskivam okove kovčega zavetnog. Ni blagosloven, ni proklet, dužan tek da krenem stazom koju mi preci ostaviše u amanet.
Sećanja koprenom pokrivam kao čeda usnula. Strepim, pogledam li ih okom bistrim da bi se rasprsla, rasula. Znam, dok ih kroz maglu od suza gledam dotle mogu da ih sačuvam lepim
Kao da prosim na dlanu nosim kajanje. Kraj mene promiču ruke grabljive i darežljive što znaju da uzimaju tek, ili da daju. Čekam onu koja razume tajnu vekovnu, da oprostom mi olakša trajanje
Tužan slutim, odavno nisu prašnjavi sokaci mojih sećanja, ni puni pesme devojčke i mirisa lipa i jorgovana da ih grli. Kuda onda da krenem tabana bosih, mekote željnih zemlje zavičajne? Kuda, kad vetrovi daljina staze mi zametnuše, zabludelom, nezahvalnom? Kuda to moja duša hrli?